Sistem, rupe i krivine

Ili jedno iskustvo

Imala sam čvrstu želju i dobru nameru da ovaj post bude o jednom putovanju i utiscima koji su veoma lepi, ali me je sled događaja okrenuo na drugu stranu

Reč je o psima lutalicama i tome da su u subotu ušli u dvorište moje majke i podavili joj kokoške.

Prokopali su prolaz ispod ograde i ušli,

I to ne bi bio razlog ovog posta, ali dalji tok priče je jedno jako loše iskustvo koje moram da podelim , jer sam sigurna da su mnogi od vas revoltirani bar koliko i ja.

Pomenuti događaj se desio u subotu ujutro, negde oko 9-9:30. Kako je, pored štete koja je nastala, moglo da se desi da tu bude i jedan dvoipogodišnji dečak (već se ježim od same pomisli na to), ne bih lenja već odmah prionuh rešavanju situacije i poslah mail na jkp@veterinabeograd.rs .

Naravno, pre toga sam ih bezuspešno zvala nekoliko puta. Na sajtu grada beograda https://www.beograd.rs/lat/gradska-vlast/1730605-jkp-veterina-beograd/ su oni navedeni kao javno komunalno preduzeće koje se bavi ovom problematikom , gde je navedeno

„Preduzeće ima ISKLJUČIVO PRAVO obavljanja komunalne delatnosti zoohigijene na teritoriji Grada Beograda.“

Danas do jedan mi , naravno, niko nije ništa odgovorio niti me je pozvao. U međuvremenu sam pozvala i policiju, koja bi po meni trebalo da napravi nekakav zapisnik i procesuira slučaj. Oni su me otkačili, poprilično neljubazno, rekavši mi da oni nemaju NIKAKVE veze sa tim. „Žalite se opštini!“

Kome? Kojoj službi?

Na to pitanje sam ostala bez odgovora.

Ne želeći da to prođe tek tako ( ovo se već desilo jednom pre dva-tri meseca), pozovem opštinu, i tamo nekako dođem do gospodina Miljana koji me je zaista ljubazno saslušao i objasnio da oni mogu da reauguju jedino u slučaju kada neko kuče ugrize čoveka. Za nastalu štetu nemaju model rešavanja,

Svakako je uzeo podatke i zakazao dolazak na teren radi zapisnika. I moram da napomenem da mi je jedino ovaj gospodin ostavio utisak da zaista razume problem.

A onda sledi najbolje od svega. Kako nisam dobila NIKAKAV odgovor od JKP Veterina Beograd , zovem ih ponovo – posle nekoliko poziva javio mi se neko, Ponavljam priču koja se desila, a gospođa kaže da oni ne mogu ništa da urade. Na moje uporno insistiranje prebacuje me na šefa koji nije tu, već se javlja neko treći koji , posle ponovljene priče, obećava da će preneti šefu informaciju. Tu već gubim strpljenje….. Tražim neki kontakt gospodina Šefa, želim da imam povratnu informaciju…..

Kao da razgovaram sa automatom… Iste fraze, niko ništa ne zna, niko nema ovlašćenja…….

Šef me posle nekog vremena ipak zove. Ponavljam priču, ponavljam da sam im poslala mail,ponavljam da me nije niko zvao i postavljam pitanja. Pitanje štete, pitanje zaštite (rešavanja problema pasa lutalica), i pitanje ko će odneti uginule kokoške. Leto je, vrućina je …… Na svu moju priču gospodin mi prvo kaže da nam ograda nije dobra, i da oni tu ne mogu da pomognu.

Moja radna temperatura raste. Gospode Bože, daj mi strpljenja, jer ako mi daš snage pobiću ih!

Nemam nameru da ubeđujem gospodina kako mi je ograda dobra. Ne štitim se od medveda i slonova, već pokušavam da skrenem pažnju NADLEŽNOJ službi na problem.

Što se tiče odnošenja uginulih kokošaka, oni to rade sa javnih površina, a sa privatnih odnošenje naplaćuju.

Em šteta, em nervoza, em plati !

I još nisi rešio problem.

Što se tiče opasnosti po dete, lakonski odgovor je bio da je svaki roditelj dužan da o svom detetu vodi računa do osamnaeste godine-

Moja radna temperatura i dalje raste ! Gospode, daj mi strpljenja !
I, da, kučiće če doći da vakcinišu, sterilišu i vrate na lokaciju. Pozvaće me kada budu dolazili da im pokažem gde su, i koje je od njih podavilo kokoške! Naravno, gospodin se nije složio sa mojim terminom „psi lutalice“ , jer u zakonu stoji „nevlasnički psi“. Samo ako procene da je neko od njih agresivno, neće ga vratiti „na lokaciju“ ! To je vrhunac. Pitam kojim metodama utvrđuju buduću agresivnost pasa, a u sebi vizuelizujem kako im pružaju ručicu svog deteta ili unučeta…..

I već zamišljam sebe kako idem sa ekipom po selu, lepo zamolim kučiće lutalice da se postroje, daju DNK kako bih mogla forenzički da ustanovim koje od njih je odgovorno za pomor. Ili još bolje, zakažem termin i mesto dolaska ekipe.

Previše! I za najstrpljivije !

Ja sam strpljiva osoba. Znam da postoje zakoni, znam da postoje nadležnosti, znam da postoje loši dani…… Kao zaključak razgovora gospodin kaže“Gospođo, vi ste revoltirani. Vi ste oštri“

Ej, moja Jugoslavijo! Ovdje kome ne porast zubi, kukala mu mati!

A svim zaposlenim u opštini Surčin poručujem da je slikati se u Nautičkom selu ili Bojčinskoj šumi mnogo opuštenije ako ne morate preko ramena da motrite da li će neki pas lutalica napasti neko dete. Dovoljno je i da zgrabi pečenicu i pobegne i pokvari roštilj……

Ja i dalje mislim da je način na koji su naši dedovi i očevi rešavali ovu vrstu problema loš, ali bez obzira na to , izgleda da je ova država rešila da se na taj način bori sa ovim problemom.

I, da ne bude zabune, što je narod siromašniji, to je više pasa lutalica….
A njih je svake godine sve više.

Srbija među šljivama

ili kako odoleti industriji

I evo ponovo seoske tračare, Koliko sela po Srbiji…. I svako ima bar po jednu. Velika konkurencija. A ipak mi se čini – toliko materijala da nas je ipak malo.

Povod i prilika za ovu priču su tužni. Sahrana nekog ko mi je veoma drag. I odluka da se sahrani daleko od Beograda, u selu gde do sada nikada nisam bila.U srcu Šumadije, ispod samog vidikovca na Kablaru.

Za mene potpuno neshvatljiva odluka. Ceo život u Beogradu. a sahrana daleko od dece i porodice .

Priprema, polazak, put, malo lutanja, seosko groblje, opelo, sahrana…..Sve po redosledu koji se zna. Naravno, i magla i blato…..

I nije da nisam spremna za to. Nažalost, to sam već dosta puta iskusila. I sve to mi i nije napor, jednostavno, poslednji oproštaj je nešto što je red, poslednja stvar koju možemo uraditi za drage ljude, odati im počast, njima, njihovoj porodici i njihovom celokupnom životu. Red je….

I tako….Sve po redu, polazak, put, lutanje, opelo….Sahrana. Tužno.A ipak….Kao da i nije…Kao da se duša smirila i najzad našla svoje mesto , svoj spokoj. Rekoh medju šljivama….Možda ne baš među šljivama, ali kao u istorijskoj čitanci. Na seoskom groblju koje je zaista istorija , i Srbije, i sela, i svake porodice ponaosob.

Kako nisam bila sigurna da li je u redu da slikam , da nije skrnavljenje , pitam sveštenika i on mi odobri. A svaki spomenik po jedna stranica istorije. Spomenici od isklesanog peščara. Rukom klesani. Ne klesani, rezbareni. Svaki ima na sebi priču, Životnu priču. Istoriju porodice. Bol koji se može dodirnuti. Napisano jezikom koji svi razumemo. U malo reči, Jezgrovito. Boli koliko je šturo.

I tako, jedan do drugog, Neki se iskrivili, neki stoje, na nekima se vidi trag boje.Kako sveštenik reče to je boja koja se koristila i u grčkoj kulturi.

Valjda je to ona čuvena vizantijsko plava.

Uglavnom razbacani, svi okrenuti ka istoku , po pravoslavnom kanonu.

Bilo mi je nelagodno, da ne zgazim na neki grob, da ne skrnavim uspomene i ne remetim mir.

I shvatih želju i odluku da sahrana bude tu, na tom seoskom groblju. U miru.

Među tim spomenicima od peščara,

Spomenicima ne mrtvima, već živima.

Spomenicima kulture. Spomenicima jedne epohe. Spomenicima na kome su ispisane sve neizgovorene emocije, u par reči.

I onda, kao da je i tuga malo splasnula.

Pametan je srpski seljak. Zna i da treba naložiti vatru, da se ljudi ugreju.

A nije da nije prijala toplina iz već dogorelih cepanica.

I miris tog dima, pomešan sa mirisom tamjana učini kao da je vreme stalo neke daleke 1800…. ili možda 1900… i neke…..i znam da će duša tu imati večni mir.

Nova vremena…..

Ili šta se to u međuvremenu promenilo (sem nas ) ?

Ko se ne seća dana kada se radovao Božiću i Novoj godini ?

I mesecima unapred razmišljao o tome kako će najbolje provesti praznike. U nekim godinama šta će sve dobiti, koga videti, gde otići…A kasnije sa kojim društvom i gde izaći…

A onda dođoše neka druga vremena. Dođe život. I obaveze, I deca. I posao, I sve ono što odnese sa sobom čaroliju idile u kojoj smo odrastali.

Te praznike sam i tada jedva čekala , ali kao priliku da završim započeto, da se odmorim, da se naspavam, ušuškam, da priuštim sebi malo odmora. Da spremim rusku salatu i sarmu i ne izlazim iz kuće nekoliko dana, da me zaveje sneg i prespavam.

O čaroliji ni govora.

Mada, čaroliju smo pokušali da prenesemo deci. Slamom i poklonima, zajedničkim ručkom, svečanom atmosferom…..Nekim sitnicama koje su te dane činili ipak malo drugačijim.

Gužve u prodavnicama i u saobraćaju su mi uvek bile nepodnošljive , pa su mi dodatno otežavale ostvarenje prazničnog sna. I dok su deca rasla cela praznična priča je pomalo bledela…..

Oni su pravili priredbe, slikali se sa Deda Mrazom, odlazili na dočeke, imali koncerte. Moj san o ušuškanosti se ostvarivao.

I kao i svaki ispunjeni san, prestao da bude san. Pretvorio je praznike u obične dane kojima ne radim.

A onda, prošle godine iznenađenje! U mojoj ulici se pojavio Deda Mraz. I to ne jedan, već cela ekipa. Na motorima. Kakvo oduševljenje! Kakvo iznenađenje!

Pa on još uvek postoji! I još uvek je u stanju da meni, prosedoj gospođi srednjih godina, izazove osmeh. I prijatan osećaj. I ponovo se prikrao onaj san o prazničnoj čaroliji….Polako,neprimetno.

A Deda Mrazevi su bili baš cool, ne bilo kako, nego na motorima!

I čini mi se da nisu samo Deda Mrazevi, Već i Božić Bate. Doduše sa bradom, ali veoma mladi, bar koliko se dalo videti, Evo, pogledajte, pa procenite i sami:

Moderna vremena, moderni Deda Mrazevi. A i nisu baš svi više mladi, ne bi mogli peške. O gradskom prevozu i ne pomišljam. Ni irvasi ne bi u ovim našim sremačkim ravnicama mnogo pomogli , ne bi daleko stigli.

Neki na dva, neki na četiri točka.

Da čarolija bude veća!

Ko je kako mogao, ali svi su došli! I nisu pravili pitanje oko toga da li će biti slatkiša za SVU decu. Sva deca koja su bila tu dobila su ponešto. Onoliko koliko je moglo da stane u njihove vreće .

Iskreno, ove godine čekam praznike sa većim nestrpljenjem nego prošle.

Imam dojavu da će se ova ekipa ove godine pojaviti u našem selu 26. decembra, i da neće samo prozujati svojim mašinama ulicama Boljevaca, nego da će na centru osim slatkiša deci imati i po koju čašicu kuvanog vina za ozeble mame i tate, bake i deke i radoznale prolaznike.

Slatkiše odavno ne jedem, ali mi sve što je ljudsko nije strano, a kuvano vino je dobro za cirkulaciju, pa se nadam da ću se bar kao putnik namernik zadesiti tamo u vreme njihovog dolaska. Ali, za one koji vole slatko mislim da će se naći i neki domaći kolači, baš kao i nekih godina kada smo bili mlađi. Domaćih, sremačkih.

Ko zna, možda iz svojih vreća istresu još neko iznenađenje!

Divno popodne na Savi

ili resetovanje na fabrička podešavanja.

I evo me ponovo. Ničim izazvana, kao kiša…

Stigle godine, deca otišla, ili odlaze, ili nisu tu, ili samo svrate, ili …. imaju svoje živote. Do prekjuče su mi visili na rukama, a sad odjednom ostajem željna tih dana za koje sam jedva čekala da prođu,

„Samo da deca porastu!“. I porastoše.

Nedelja popodne. Ručak spremljen, a na ručku samo ja.

Utakmica Posavac- Srem je važnija i od tog nedeljnog ručka, koji je već odavno prestao da bude mesto okupljanja, valjda dok ne dođu unučad.

Kako mi to čekanje kod kuće nije jača strana , sednem na bicikl i pravac Sava. Znam da mi je tamo Darija sa nekim društvom , pa rekoh da je iznenadim.

Pa tu su nam deca i zaplivala prvi put, dok još nismo imali Nautičko selo, dok smo još imali Savu…..

I tako…. Krenem ja…. U avanturu…

Nisam baš dete komfora, znam šta su i Sava, i šuma, i komarci, i blato, ali nisam verovala da je izlazak iz zone komfora toliko komplikovan. Kad malo bolje razmislim, poslednji put sam sela na bicikl pre….Pa oko desetak godina.

Kako sam sišla sa dolme na pogrešnom proseku, ništa mi nije preostalo već da kroz šumu nastavim dalje, prema Obrenovcu.

Nisam srela ni Crvenkapu, ni vuka, ni baku ni lovca. Samo sam videla tragove ljudskih stopa u obliku plastike, limenki i kesa. I sve dok sam ih pratila znala sam da neću zalutati.

Ovo i nije bajka koja liči na one iz detinjstva…Ovo su druga vremena.

Stigoh u momentu kad su već otiskivali čamac.

Uz poruku „Stigla sam, ne morate me tražiti po Savi“ stavih im do znanja da sam tu. A onda su se vratili po mene….

I tu je počelo uživanje.

Na prvom mestu vožnja čamcem. Običnim, sa pentom. U kom ima vode. I koji se naginje svaki put kada se neko u njemu pomeri. Odmah da naglasim da i nisam neki plivač.A čamac se naginjao tako da je voda stizala skoro do ruba….

„Tetka, plašiš li se?““Ne, naravno!“

Uz pivo i roštilj, sa krompirom iz talandare sve je izgledalo jednostavnije.

Sve je bilo jednostavnije kada smo došli do obale. Tu sam bar bila na čvrstom tlu.

I ja se vratih u neka vremena kada nam je to bio i način života i način druženja. I ti ljudi, od kojih ne znam nikoga sem Darije, odjednom mi postadoše potpuno bliski, kao da su iz komšiluka, jer u njima videh potrebu da se izmaknu. Da izađu iz svoje zone komfora, da skinu svoje svakodnevne obaveze, da pripadaju samo Zemlji, suncu i vodi. Da se isprljaju i umore bez griže savesti.

Ljude iz grada. Zarobljene komforom.I obavezama.

Sjajna prilika. Izgovor za razgovor.

Dotakosmo se svega, i porodičnih odnosa, i komunalnih problema, i prolaznosti života…. Ko zna, da je bilo još piva gde bismo stigli…

Ovako, ostalo mi je da se biciklom vratim nazad, u svoju zonu komfora.

Ali, to je bio novi izazov. Biciklom, bez svetla, niz dolmu, do prvih svetala u Boljevcima.

Uživala sam u svakom trenutku. Bez saobraćaja, bez zvukova, bez ljudi.

Samo dolma koja se i ne vidi, strujanje vazduha i ravnomerno okretanje pedala.

Resetovanje na fabrička podešavanja.

Slika iz života

ili gde smo u stvari

Puno se priča o zaštiti prirode.

Tu je televizija, koja nam svaki dan prenosi lepote nekih naših zabačenih predela . Ljudi nasmejani, vedri, žive od svog rada, zdravo se hrane…. Poželiš da napustiš ovo ludilo i odeš da čuvaš ovce sa njima.

Tu su i neki reciklomati , aktivisti koji demonstriraju u želji da zaštite naše reke…..Tu su političari koji obećavaju podsticaje povećanje za energetske efikasnosti kuća, su automobili na struju i nove tehnologije, solarni kolektori i solarne ćelije, vetrenjače….

I Don Kihot .

Bez imalo želje da umanjim značaj bilo koje pomenute grupe sugrađana i njihovih inicijativa , pitam se kuda smo krenuli peške. I bosi.

Pokušala sam da odnesem neke flaše u reciklomat.

Ideja je odlična , moram priznati, tehnološki razrađena i bila bi sigurno dobro rešenje kada se reciklomati ne bi nalazili u delovima grada gde je nemoguće odneti stotinu staklenih flaša, ubaciti ih u reciklomat i ostvariti 400 dinara dopune BUS PLUS-a ili donirati.

I da , od 25 reciklomata (koliko ih ima u gradu) u ovom trenutku radi samo pet ! Ovo je podatak koji varira od doba dana, što znači da se redovno prazne, ali da im je kapacitet toliki da su skoro uvek puni (kapacitet im je samo 550 artikala). Toliko staklene i ostale ambalaže ima oko svake seoske prodavnice, nažalost.Dva su u prekidu rada, šta god to značilo.

Ideja1 – postaviti nekoliko reciklomata na Biser.

Ideja2-postaviti nekoliko reciklomata u Bojčinskoj šumi

Nekoliko reciklomata zbog količine ambalaže i zbog troškova njenog preuzimanja. Bacanje ambalaže u kantu nije dovoljno jer se problem otpada za ljude koji žive u gradu u tom trenutku završava, a za nas iz prigradskih naselja tek počinje.

Svaka kanta završi u kontejneru, svaki kontejner na kamionu, a svaki kamion…. Pa tu negde u okolini, gde ima mesta za neku novu deponiju. A da nije previše daleko od grada, zbog troškova goriva.

Znači negde u nekom ataru sela.

Da ne bude zabune, projekat reciklomata je ODLIČAN samo mi se čini nedovoljan za naše navike i potrebe. Iskreno želim da zaživi i da se pretvori u način života . Jedino tako se nećemo jednog dana probuditi zatrpani ambalažom sopstvenog komfora.

Halo, ođe mobilni!

Halo svima !

Posebno mojim Boljevčanima. Kao i svaka druga seoska tračara, počinjem sa vestima iz sela. Moju ulicu za sada preskačem, neću baš odmah da se zameram komšijama.

Četvrt veka proveli zajedna, pa sad odma… Nije u redu

Ali zato mogu sa selom , pa ako treba i sa celim svetom.

Onomad odem kod lekara, Ništa strašno, stomačni virus, sve znam… I da treba da unosim tečnost, i šta da pijem, i šta da jedem, i da odmaram… Ali treba nekako da pravdam dan na poslu, iako nisu baš tako strogi po tom pitanju. I ovako radim od kuće , a to se ne računa.

Elem, odem u našu ambulantu. Red od oko dvadesetak ljudi.Shvatam da ih ima više ali su ostavili knjižice pa će doći kasnije. Ljubazna sestra ( ne zna kud udara od pacijenata) me oslovljava po imenu i kaže da je gužva velika, ne zna da li će me doktorka primiti. Svejedno, ostavljam knjižicu i kažem da ću doći kasnije. Rade do osam (20:00 h).

Krećem oko pola osam od kuće, ali ipak, da vidim da li se gužva raščistila, zovem telefonom. Ista sestra, isto tako ljubazna, ali na izmaku snage se javlja: „Šta da ti kažem! Ako ti nije dobro, dođi, ali imamo još petnaest nepregledanih pacijenata.“

Odustajem. Doći ću u ponedeljak po knjižicu. Za dan na poslu ću se snaći, ionako sam najveći deo posla odradila od kuće.

Nisam još u dobu kada je odlazak kod lekara deo društvenog života , više je kao usputna stvar koju treba obaviti ili proveriti. A i ne mogu svaku put da odvojim dan za to.

Petak je, ide vikend. Jedan doktor, dva sela i nebrojeno mnogo pacijenata.

Zemljo Srbijo! Pre dvadeset pet godina smo imali dva doktora, pedijatra, ginekologa i stomatologa. Sada jednog doktora na dva sela. I to je sve. Čak ni pedijatra !

A odlazak u privatnu ambulantu podrazumeva ozbiljnu tegobu koju treba lečiti, bar po mom mišljenju, Ne ide se kod privatnika zbog stomačnog virusa. Na kraju krajeva, socijalno i zdravstveno plaćamo svakog meseca.

Početak svega…..

Zašto blog? Zašto ovaj blog? Zašto seoska tračara?

Mnogo pitanja, nijedan odgovor koji bi bio razuman i razumljiv mojoj generaciji.

A razloga je puno:

Puno stvari o kojima ćutimo zato što nemamo kome da ih kažemo. Osim uz neku usputnu kafu koju sve ređe i pijemo a nekada se podrazumevala.

Puno stvari o kojima ništa ne znamo , a voleli bismo da pitamo. Samo nemamo koga. Ili je pomalo neprijatno….

Puno stvari koje smatram korisnim i vrednim deljenja sa ljudima koji su mi bliski, a i sa onima koji mi nisu bliski, možda nekome pomognu.

Mogla bih ovako još dugo, ali neću tako da počnem, Hoću da počnem sa pričom o tome da se život u našem malom okruženju ubrzao toliko da više i ne razgovaram ni sa kim. Nemam vremena.

Ali zato uveče mogu da sednem i provedem više sati za računarom….

I eto.

Zato blog.